Bilo je to vrijeme, kada sam volio da pijem..
Život volio ili mislio da volim..
Bilo para, bilo i drugara..
Djevojaka raznih ali jedna ljubav prava..
Pun života poslije rata, bilo je to zlatno doba..
Digao sam se do visina, gdje mi mjesto nije..
Tamo vlada bijeli mrak.
NE baš bijeli skroz, nazire se nešto.
NE znajući da je klopka, krenuh pravo..
Pravo dole, a to dole nema kraja.
Na tom putu spoznah sebe, NE više tako jakog, oholog prema sebi.
Šuteći priznah, da se nešto zbiva.
Zapitah se da li je kraj?
Zapitah se gdje je to bilo, kada je život izgubio sjaj?
Kuda vodi ovaj put, zar je teško reći NE?
Nije teško, treba znati.
Misleći da znam, postavih si visok cilj.
Odredi ga natenane, pa polako mislim ja NE bi tako,
Nema veze pokušaću opet, ali nek malo stane stvar.
Dogodine nova ljubav, to mi nadu daje.
Pojavi se nova ljubav i bjeg me dade, bjeg od sebe na kraj svijeta.
Ali još nisam predao meč, NE znajući koja runda i jel kasno već.
Primijeti da bijeli mrak, nije više bijel a nije ni crn, nešto između.
Pomisli da je vrijeme, za ono lako NE.
Bar sada znam, pomislih naivno.
NE znajući, kako teško može biti, teže od olova najtežega veće od brda najvećega.
NE znam sada kako dalje, dal da pustim krik?
Najtiši krik, ikada…
Kada snage nisam imao.
NE, samo nisam znao da se i on čuje kao da je pravi.
Zaspah onda, ponese me NEšto kroz snove moje.
Usnih sebe sretnoga, kao da me nešto nosi.
Gledam pravo vidim ljude, ljude ruku raširenih vidim, jasno ko na javi.
NEšto govore.
Bože pomislih, šta to kažu koje sve odgovore znaš, pomozi mi da shvatim?
Odgovora nije bilo…
Ko da mi se slika bistri, to mi oči suze.
Okrenuh se još jedanput i tad vidjeh mile svoje i njima su oči suzne.
Kada neki vjetar piri, povuče me nešto snažno, više se ne bojim.
Taj mi vjetar snagu dade, da podnesem teško NE.
Uputih se ja ka njima, niko ne zna breme moje.
Tad mi nešto reče Bog!
Nisam znao šta to znači, probudi me sila neka.
Kao da sam malo jači.
Osjetih mir, kao da mi je malo lakše.
Dobrodošao, neko kaže meni ljudi NEpoznati….
Osjeti da ono NE nije više tako teško.
Pomaže mi neko da ga nosim.
Dobri ljudi, pustiše me među sebe, pruživši mi ruke svoje.
NE dajući da me slomi, breme moje.
Krenusmo na put, držeći se čvrsto.
Na moj put, od hiljadu milja.
Napravišmo korak prvi, dvadeset dana dug.
I uz pomoć dobrih ljudi, Bog ih blagoslovio, to mi dade novu nadu.
Opet sam se rodio i pokazaše mi put u život kakav sam nekoć snivo.
Jer dan je bio običan, a za mene poseban.
Bio je to dan kada sam rekao NE.
Amir Turčinhodžić
29.03.2025.
