Centar za savjetovanje, prevenciju i oporavak od zavisnosti Banja LukaCentar za savjetovanje, prevenciju i oporavak od zavisnosti Banja LukaPredsjednica Upravnog odbora CSPOZ BL prof. dr sc. med. Nera Zivlak-Radulović osvrnula se na temu patološkog kockanja, dijagnostike, liječenja i oporavka kao i podrške porodicama sa ovom velikom pošasti. Članak je objavio portal banjaluka.net
„Mama, posudi mi još jednom, samo ovaj put, obećavam ti – neću više nikad.“
A onda opet – šapat, laž, dug, urlik, tišina.
Piše: Neda VUKADIN/Banjaluka.net
Tako izgleda svakodnevica hiljada porodica u Bosni i Hercegovini koje je pojela zavisnost – ali ne ona od heroina, tableta ili alkohola. Ovo je zavisnost koja nosi kravatu, sjedi u školskim klupama, ulazi u brakove, skriva se iza uplatnih listića i online aplikacija. Ona koja se ne vidi i ne ostavlja tragove na koži, već duboko u duši. Patološko kockanje.
Danas u BiH postoji više od 50.000 patoloških kockara – ljudi koji više ne znaju reći „ne“, koji su izgubili kontrolu, novac, porodicu, obraz i zdrav razum. Ljudi čija djeca ostaju bez doručka jer je plata otišla u aparat. Ljudi zbog kojih se žene razvode nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, zadužene do grla, prevarene i slomljene. Ljudi zbog kojih roditelji, u penziji ili na teškim poslovima, vraćaju kredite svoje djece – dok u njima i dalje traže onu istu osobu koju su nekad odgajali.
I dok se raspadaju domovi, država – broji. Samo u Republici Srpskoj, zaključno sa majom 2025. godine, prihod od igara na sreću iznosio je više od 69 miliona maraka, što je 14% više nego godinu ranije.
Kladionice niču kao gljive poslije kiše. Danas ih ima preko 1.500 – 763 kladioničke lokacije, 822 prostora sa automatima, 1.476 tačaka za elektronske igre. Kockarnice se nalaze u prizemljima zgrada, pored apoteka, kafića, ali i škola.
Zakon to dopušta. A lokalna vlast – nemoćna diže ruke. Grad Banjaluka, na primjer, za naš portal priznaje da ne može spriječiti otvaranje kockarnica u blizini obrazovnih ustanova, već ih može samo dodatno finansijski opteretiti.
Istovremeno, samo 2% zavisnika od svih oblika ovisnosti u Republici Srpskoj su oni koji se liječe od kockanja. Jer kockar rijetko traži pomoć sam. Do njega dolazi majka, supruga, brat. Omogućavanjem online kockanja – pakao je postao dostupan 24 sata dnevno. Kocka se u školama, na fakultetima, u prevozu, na radnim mjestima, pod jorganom, a ovo više nije porok. Ovo je biznis. I epidemija.
U zemlji gdje je najmlađi patološki kockar imao 16, a najstariji 82 godine, svi su u opasnosti. I svi ćute. A dok se ćuti – porodice nestaju, djeca gladuju, a država i ko zna ko još samo inkasira.
„Od danas ćemo sve ispočetka“, rekla je sebi Ena (32), nakon što je muž obećao da je posljednji tiket stvarno bio posljednji. Bila je trudna. Dvoje već kod kuće. Kredit za stan, jedan auto u kvaru. U sedmici koja je uslijedila, saznala je da duguje još tri hiljade maraka opasnijim ljudima koje nikad nije upoznala. On nije imao ništa da kaže, a sve ovo nije nikad prestalo. Samo je ona digla ruke.
Njena priča nije izuzetak. To je obrazac. A ovo je tek jedna od priča na koju smo naišli dok smo istraživali sve potrebne podatke za tekst.
Činjenica je jedna – supruge, majke, sestre prve vide šta se događa, ali dugovi kod samog đavola, prema riječima ljudi koji su se susreli s ovim porokom u svojoj okolini, već su preveliki, a laži i manipulacije zagrizlih kockara već preduboke da bi se isplivalo ikad na površinu. One su te koje prve podižu kredite da zatvore dugove. Prve ostaju bez osnovnih stvari. Kockar u kući je poput mine pod tepihom – nikad ne znaš kad će eksplodirati, ali znaš da hoće. Ovo je bolest pustih i lažnih, ali i besprijekornih obećanja koja se nikad ne vide, a priča u nastavku koju ćete pročitati su potresni dijelovi razgovora s najvećim stručnjacima u Bosni i Hercegovini, koji su svoje karijere posvetili liječenju i shvatanju zavisnika, ali i odgovori institucija s konkretnim podacima o bolesti zvanoj – kockanje.
Priča poput ovih je mnogo, a pravu riznicu čuva doktor Marko Romić, specijalista traumatske psihologije, čovjek koji se unazad 15 godina posvetio radu s kockarima i njihovim porodicama. Ujedno, on je osnivač Kluba liječenih ovisnika o kockanju Klok, član Ekspertske grupe Vijeća Evrope za online kockanje i igre, ali i pisac knjige „Izbavi nas od zla“, koja govori upravo o ovom problemu. Za Banjaluka.net odlučio je otvoreno progovoriti o svemu s čim se susreće u svom poslu, jer ova priča, kako kaže, odavno je trebalo da alarmira cijelu bh. javnost. Kocka je zaista najskuplja bolest od koje boluje cijelo naše društvo.
Romić kaže da je bh. društvo već poodavno težak bolesnik.
“Rekao bih da se radi o teškoj i razornoj epidemiji, koja je zahvatila jako veliki dio našeg društva. Prema mojoj procjeni u našoj zemlji imamo oko 50.000 patoloških kockara. Ovaj je broj procjena izvedena korištenjem odgovarajućih, u svijetu prihvaćenih parametara. Budući da zadnjih petnaest godina radim intenzivno i svakodnevno s patološkim kockarima i članovima njihovih obitelji, teške, mučne i tužne priče tih ljudi slušam i doživljavam svakodnevno”, rekao je Romić za Banjaluka.net.
Najteži su, ističe, oni slučajevi koji završe samoubistvom radi osjećaja da više nemaju izlaza.
“Tu su i slučajevi raspada porodice, svakodnevnog uništavanja vlastite djece, radi svađa kojima su razlozi kockanje. Raspadi života mladih supruga, koje su se udale prije par mjeseci ili godinu dana, u najboljoj vjeri i namjeri, sa puno nade, očekivanja, ljubavi, a ulaskom u brak odmah na početku su saznale i shvatile da su se udale za ovisnika i da su sada, zajedno s njim, dužne više desetaka ili više stotina tisuća maraka. Slučajevi u kojima muškarci, očevi, u ozbiljnim godinama plaču radi toga što je sin napravio dug koji se ne može vratiti godinama, što je taj sin, uz taj dug uništio život i sebi i svojoj supruzi i djeci, roditeljima, rodbini i sebi samome, emocionalno su izrazito teški i nije lako raditi sa svim tim”, izjavio je Romić.
Puno je faktora koji djeluju zajedno i vode ljude u zavisnost o kockanju. Na jednoj strani je stanje u društvu koje ne nudi perspektivu, društvu koje ne omogućava ljudima dovoljno mogućnosti da normalnim i poštenim radom osiguravaju svoju egzistenciju.
„To isto društvo, odnosno oni koji imaju moć odlučivanja i uređenja sveukupnih odnosa, promovira lagodan život, život na visokoj nozi, bez velikog ili ikakvog truda, a kroz čvrstu spregu s kockarsko-kladioničkim krugovima nudi ljudima lažnu nadu, omogućavanjem da se kocka na svakom koraku. Na drugoj strani su svi ti ljudi, mladi i stariji, koji su takvim uređenjem društva pripremljeni i predodređeni da postanu žrtve cijele te bolesne i beznadne situacije“, poručio je Romić.
Kao i u mnogim drugim oblastima života, izostanak kvalitetnog porodičnog vaspitanja, a potom i institucionalnog vaspitanja, od vrtića do fakulteta, uveliko pogoduje razvoju raznih devijantnih ponašanja, a posebno zavisnosti o kockanju.
„Naša djeca i mladi odrastaju svakodnevno gledajući i slušajući vrlo poznate i, u svojim profesijama uspješne ljude, koji ih pozivaju na kockanje. Naša djeca na svakom koraku vide najveće reklame, koje ih pozivaju na kockanje. Na taj način direktno produciramo djecu i mlade koji misle da je kockanje sasvim normalan, pa čak i poželjan oblik ponašanja. U tom smislu, mislim da smo kao društvo direktno odgovorni za sve posljedice koje kockanje ostavlja na pojedincima, porodicama i cijelom društvu“, kazao je Romić za Banjaluka.net.
Te posljedice su puno veće i strašnije od onoga što smo spremni, kao društvo, priznati samima sebi.
Omogućavanjem online kockanja broj zavisnika o kockanju počeo je rasti, jer je ono omogućilo da se kocka 24 sata na dan, u školama, na fakultetima, na radnim mjestima, u prevoznim sredstvima, u spavaćim sobama.
„Dakle, online kockanje širom je otvorilo vrata za stvaranje desetaka tisuća novih kockara. Ranije, dok se moralo ići u kladionice i kockarnice bilo je više mogućnosti za kontrolu od strane onih koji su željeli kontrolirati kockara. Budući da online kockanje omogućuje stalno kockanje, bez prekida tijekom dana, ono dovodi lakše i brže do razvoja ovisnosti, teže ga je otkriti i teže ga je kontrolirati.“, naglasio je Romić.
Činjenica da ne koriste novčanice koje drže u ruci, koje broje i doživljavaju kao stvaran novac, nego novac koji potroše vide samo na ekranima, kao brojke u digitalim formatima, svi oni koji kockaju online lakše i brže mogu prokockati veće sume novca.
Zavisnost o kockanju se krije, sve do trenutka u kojem se kockaru i njegovoj porodici ne učini da više nemaju kuda, da nemaju izlaza.
„Mi nemamo baze registriranih ovisnika o kockanju, a da ih i imamo one ne bi bile relevantne, jer bi bile nepotpune. Mi imamo samo procjene, a one se izvode iz ukupnoga broja stanovnika na nekom području, broja onih koji su kockali, makar samo jednom ili kockaju povremeno, te broja uplatnih mjesta. Brojka od 50.000 patoloških kockara je procjena. Daj Bože da ih nema i više“, istakao je Romić.
Po logici stvari, vlast bi trebalo da vodi računa o dobrobiti svojih građana. Dakle, vlast bi trebalo da se bori protiv ovog problema. Ipak, realnost je drugačija.
„Naša vlast ne samo da se ne bori protiv problema ovisnosti o kockanju, naša vlast je najdirektnije uključena u produciranje problema, tako što se u cijelosti stavila na stranu kockarsko-kladioničkih lobija. Dijelovi naše vlasti najdirektnije su povezani s tim lobijima i u tom smislu, najviše doprinose da stvar bude sve gora i gora. Neki od tih predstavnika vlasti i kockarsko-kladioničkih lobija kažu da nitko nikoga ne tjera na kockanje. To je na prvi pogled istina, ali zapravo je velika podvala za one koji o tom problem ne znaju ništa“, rekao je Romić, dodajući da bolestan čovjek ne može racionalno donositi odluke, niti može razumno i normalno upravljati svojim ponašanjem.
Samo bolestan čovjek će svoju tek zarađenu platu prokockati za sat ili dva. Samo bolestan čovjek će se zadužiti toliko da to neće moći vratiti godinama. Samo bolestan čovjek će ostaviti ženu i djecu bez marke i mogućnosti da kupe hljeb i mlijeko. Samo bolestan čovjek će uništiti život vlastitoj djeci. Dakle, ovdje govorimo o ljudima koji nemaju nikakavu kontrolu nad sobom, a odlučuju o životima članova svoje porodice.
„A da bi bilo što više takvih, naša vlast se dobro pobrinula tako što omogućava kockanje na svakom koraku, svakome kome se kocka. Iz te mase onih koji u odreženoj mjeri i donekle mogu racionalno razmišljati i ponašati se, dobiti ćemo one desetke tisuća bolesnih ovisnika. Dakle, bezobrazno je i krajnje licemjerno od strane vlasti pravdati se pričom o tome da nitko nikoga ne tjera da kocka. Nažalost, čini se da nikoga iz institucija vlasti uopće nije briga za sve strahote koje nam kockanje donosi“, govori ovaj stručnjak iz Mostara.
Od 100 onih koji traže stručnu pomoć radi kockanja, 97 njih nisu kockari nego članovi porodice, najčešće supruga, majka, sestra, ponekad otac, brat, sin. Onih 3 su sami patološki kockari. Ali, patološki kockar se sam javi samo u slučajevima kada su ga ostavili žena i djeca ili kad neko treba vratiti njihov dug. Inače, oni uglavnom misle ni da nemaju problem, niti da im treba stručna pomoć.
“Tvrde da oni sami mogu sve to riješiti. Moram reći i da većina onih koji se jave, jave se najčešće jako kasno, onda kad je napravljen veliki problem kao novčani dug, razvod braka, pronevjere novca, krađe i sl. Kockanje kriju kockari, ali najčešće ga krije i obitelj kockara sve dotle dok ne shvati da problem neće sam od sebe biti riješen ili da ga sam kockar neće riješiti. Najčešći primjer patološkog kockara je srednjovječan muškarac, 10 – 20 godina u braku, dvoje djece. Javlja se obično supruga ili majka i, to je zadnji pokušaj da se spasi brak. Ovo je nešto kao ‘prototip’ patološkog kockara kod nas, ali patoloških kockara imamo i u svim drugim kategorijama stanovništva, neovisno o spolu, struci, socijalnom statusu, bračnom statusu”, pojasnio je Romić.
Patološki kockari su nevjerovatno kreativni u svojim lažima, kaže Romić, a u stanju su izmisliti ono što normalnom čovjeku nikada ne bi palo na um.
“U fazi patologije oni nemaju nikakvih obzira, nikakvih granica, nemaju dostojanstva i ponosa, ništa im nije važno ni sveto. U stanju su ukrasti supruzi zadnju marku i tako je ostaviti da ne može kupiti bebi mlijeko. U stanju su prodati vjenčani prsten ili prokockati novac namijenjen za vlastitu svadbu. U toj fazi bolesti oni žive u jednoj sasvim drugoj dimenziji i normalan čovjek ih ne može razumjeti”, ističe Romić.
Patološko kockanje uništava porodicu, ali i mnogo više i šire od toga.
“Često to uništavanje ne završava samo na užoj porodici, nego zahvata širi krug bližih i daljih rođaka. U mom višegodišnjem iskustvu više je slučajeva u kojima je razorena šira porodica, a s njom i određen broj poznanika, kolega, susjeda, prijatelja. Jer, patološki kockar nema skrupula, ni granica. Porodica često krije problem i na taj način doprinese da on bude veći, jer kockar zloupotrijebi činjenicu da drugi nisu upoznati s time da on kocka, ide od jednog do drugog posuđuje novac s lažnim izgovorima. Kada puno njih bude prevareno, klupko se počije odmotavati i tek tada shvataju o čemu je riječ. Ispaštaju svi, a posebno djeca tamo gdje ih ima, jer umjesto da odrastaju u okruženju ispunjenom skladom, ljubavlju, toplinom, povjerenjem, osjećajem da su zaštićena, djeca odrastaju u okruženju punom negativne energije, svađa, mržnje, odbacivanja, nesigurnosti. Na taj način bivaju trajno oštećena i to od onih koji su bili najpozvaniji da brinu o njima, da im ulijevaju osjećaj sigurnosti, da im pomažu razvijati samopouzdanje i samopoštovanje”, Romićevo je iskustvo.
Granice se pređe u onom trenutku kada se počnu praviti “biznis planovi” s novcem kojeg “će dobiti” na kocki, kada se počnu “vaditi” i kockati kako bi vratili izgubljeni novac, kada počnu lagati sami sebe da mogu stati kad hoće i slično.
“Ja nikada u životu nisam vidio kockara koji je sretan, a u tisućama njih vidio sam veliku tugu, jad, nesreću”, rekao je Romić za naš portal.
U slučaju ove druge osobe, radilo se o ženi. Garancija ne postoji.
“Patološko kockanje je, kao i sve druge ovisnosti, recidivirajća bolest. To znači da nikada ne možemo biti sigurni da netko tko je nekad kockao opet neće to ponoviti. To je ono što je pošteno reći. Naravno da to zvući obeshrabrujuće, alia ko želimo napraviti pozitivnu promjenu moramo se držati isključivo istine. Činjenica je da mi možemo naučiti čovjeka da uspostavi apstinenciju (da prestane kockati), da održava tu apstinenciju, da se drži temeljnih principa i pravila ponašanja. Dakle, činjenica je da mi možemo dovesti kockara dotle da imamo pravo, i mi i on kazati da vjerujemo da neće više kockati, ali tvrditi da smo ga zauvjek izliječili s garancijom da on nikada više neće kockati, bilo bi nekorektno”, naglasio je Romić.
Kako izgleda jedan dan kada kockar prizna da mu je potrebna pomoć, pitali smo profesoricu i doktoricu Neru Zivlak-Radulović, inače načelnicu Klinike za psihijatriju na UKC Republike Srpske, ali i osnivačicu i predsjednicu KLA Banjaluka.
“Terapijski proces zavisnika od kocke započinje prvim intervjuom koji ujedno predstavlja i uvod u dijagnostičku obradu radi postavljanja dijagnoze. Uslov za poduzimanje terapijskog pristupa je da ustanovimo da li se radi isključivo o zavisnosti od kocke ili je problematika kockanja samo simptom neke druge psihijatrijske problematike. Ponekad ustanovimo da uporedo postoje dvije vrste mentalnih poremećaja, a jedna od njih je zavisnost od kocke. Tada kažemo da se radi o dualnim dijagnozama”, započela je Zivlak-Radulović za Banjaluka.net.
Prvi intervju sa pacijentom obično nije prijatan jer većina njih dođu na pregled pod pritiskom porodice, problema na profesionalnom planu ili nekih drugih mogućih sankcija.
“Zadatak nas profesionalaca je da provedemo motivacioni intervju u kome toj osobi ukažemo da problem postoji i da su promjene moguće. Prilikom motivacije pacijenata susrećemo se sa brojnim otporima koji su uzrokovani pretjeranim korištenjem brojnih psiholoških odbrambenih mehanizama u kojima negiraju problem, pokušavaju da ga minimiziraju ili opravdavaju ali nama stručnim licima je jasno da je to sastavni dio ove bolesti. Kad uspijemo da motivišemo osobu za proces liječenja onda uradimo osnovnu dijagnostičku obradu koja nam daje smjernice u kom terapijskom pravcu da idemo. Insistiramo da se u proces liječenja uključi porodica ili ako nema porodice neko od osoba iz okruženja u koga pacijent ima povjerenje. Bitno je da saradnici u liječenju prvenstveno porodica shvate o kakvoj se bolesti radi i da nauče kako mogu pomoći u procesu liječenja i oporavka“, naglasila je Zivlak-Radulović.
Kada se govori o manipulativnom ponašanju kojim se koriste zavisnici od kocke smatramo ih sastavnim dijelom razvoja i trajanja ove bolesti zbog pretjeranog korištenja upravo onih psiholoških mehanizama koji su navedeni u prethodnom tekstu.
„Često postoji zabluda u opštoj populaciji ‚Jednom kockar ,uvijek kockar‘. Bitno je da osobe koje imaju ovaj poremećaj ne stigmatizujemo i ne doživljavamo ih kao velike manipulatore i lažove; čime ih odbijamo od procesa liječenja. Radi se o poremećaju mentalnog zdravlja koji se može liječiti i to je ono što treba prihvatiti da bi usluge liječenja ovim ljudima mogle postati dostupne tj. da se ne plaše i ne stide potražiti pomoć. Pronaći motivaciju onu pravu suštinsku u nekoj osobi koja ima problem zavisnosti je vještina koju posjeduju profesionalci koji se bave ovom problematikom. Mi odvajamo problem od osobe u smislu toga da oni shvate da u našim očima nisu manipulatori i lažovi već ljudi koji imaju zdravstveni problem koji se treba i može liječiti“, kaže stručnjakinja.
Za period 2022, 2023 i 2024. godine, kada su u pitanju javljanja na liječenje na Kliniku za psihijatriju Banja Luka osoba koji imaju mentalni poremećaj zavisnost od kocke, u tom periodu javilo se 76 pacijenata, od čega je 17 pacijenata primljeno u bolnicu na bolnički tretman (najmlađe lice starosti 23 godine, najstarije 55 godina). Na ambulantnom tretmanu je bilo 59 osoba (2022. godine – 17 pacijenata, 2023. godine -14 pacijenata, 2024. godine – 28 pacijenata), od čega je 6 osoba ženskog pola. Najmlađa osoba u ambulantnom tretmanu je imala 18 godina, a najstarija 59 godina.
Kada pacijenti završe dijagnostičku obradu, stručnjaci im daju preporuku za dalji nastavak liječenja tj. upućuju ih u različite oblike liječenja u zavisnosti od procjene problematike i same ličnosti osobe.
“Neki do njih se upućuju na farmakološko liječenje i redovne kontrole nadležnog psihijata, jer se načešće u ovakvim slučajevima radi o dvojnim dijagnozama ili razvijenim posljedicama destabilizacije psihičkog stanja u vidu npr. depresije. Neki zbog specifičnosti svoje ličnosti su kandidati za individulani pristup tj. terapiju, a veći dio njih su za grupnu podršku zavisnicima od kocke. Ovi grupni tretmani su najefikasniji zbog efekata grupe u vidu fenomena ogledala,grupe kao kondenzatora, iskustvenog dijela koji pruža grupa jer su oni jedni drugima nabolji primjer da se zavisnost od kocke može liječiti”, ističe Zivlak-Radulović.
Kada je u pitanju Centar za savjetovanje za prevenciju i oporavak od zavisnosti Banja Luka, navode da će sada u julu biti tri godine kako predvode grupu podrške zavisnicima od kocke. Grupa trenutno broji 13 članova uz koje uvijek dolaze kao pratnja članovi porodice, od kojih će neki navršiti sada 3 godine kako apstiniraju (12 je muških osoba zavisnih od kocke i jedna ženska osoba, a prosjek godina je od 22 do 45 godina).
“Zavisnici od kocke imaju trajni gubitak kontrole kad je klađenje i kockanje u pitanju. To ih učimo na grupi da shvate tj. da se oni ne mogu vratiti na društveno odgovorno kockanje I klađenje. Takođe ih učimo kako da se odbrane od krize, kao da ponovo ne uđu u recidiv, šta su pravila za održavanje apstinencije i dr. Zavisnici od kocke kad uđu u apstinenciju žive sa posljedicama koje je kockanje ostavilo na njih i porodicu najčešće u vidu finansijskog kraha ali i porodične disfunkcionalnosti uzrokovane gubitkom povjerenja”, kazala je Zivlak-Radulović.
Prolaskom vremena u životu bez kockanja i klađenja vraćaju se izvornom sebi, svojoj porodici, i kako većina njih kaže mirnom snu uz svoju porodicu.
Još uvijek ne postoji specifični lijek za kocku, postoje lijekovi koji ublažavaju krize i promjene u mentalnom funkcionisanju. Jedini pravi put do potpune apstinencije je rad na sebi, individualno ili uz podršku grupe zajedno sa porodicom.
„.Često se pomoć traži preko interneta pronalazeći neke ponude od lica koja nisu obučena za ovu vrstu pomoći, a sve da bi se izbjegli stigma i sramota ako neko sazna. To je gubljenje vremena. Upravo iz toga razloga naš Centar za savjetovanje, prevenciju i oporavak od zavisnosti Banja Luka je ponudio SOS telefon na koji se javljaju stručna lica koja će dati adekvatne informacije kako započeti liječenja i kome se javiti za pomoć. Dobra stvar u našem Centru je da veći dio naših profesionalaca radi i na Klinici za psihijatriju UKC Srpske, što našim članovima i korisnicima koji se jave daje zatvoren krug usluga i najbolji dijagnostički i terapijski pristup. Naš tim čine psihijatri, psiholozi, socijalni radnici i medicinske sestre – tehničari“, naglašava Zivlak-Radulović za Banjaluka.net.
Kada su u pitanju druge zavisnosti, one spadaju u hemijske (alkohol,droga) i imaju svoje specifičnosti procesa liječenja, međutim, grupni rad u vidu podrške uz rad sa porodicom je sličan za sve oblik zavisnosti.
„U našim grupama koje vodimo u Centru često imamo po dvije zavisnosti prisutne kod naših korisnika, ali ih smještamo u grupe kojima pripadaju po primarnoj zavisnosti tj.onoj koja prednjači. Osim podrške tokom grupnog rada u našem prostoru mi našim čanovima dajemo priliku da se bliže povežu jedni sa drugima i sa članovim porodice kroz organizaciju kulturnih i sporstko-zabavnih akivnosti .Grupa zavisnika od alkohola sljedeće godine slavi 20 godina rada a grupa zavisnika od kocke u julu ove godine navršava tri godine postojanja“, izjavila je Zivlak-Radulović.
Dok ljekari liječe porodične tragedije – država ubire stotine miliona maraka.
Prema zvaničnim podacima Ministarstva finansija – Republičke uprave za igre na sreću, Republika Srpska je od 2019. godine, kada je usvojen novi Zakon o igrama na sreću, ostvarila ogroman rast prihoda po osnovu poreza i naknada.
U samo šest godina – od 2018. do 2024. – godišnji prihod je porastao sa 28 miliona KM na rekordnih 155.386.322 KM. I tu nije kraj. Samo u prvoj polovini 2025. godine, prihod je iznosio preko 69 miliona KM, što je 14% više nego u istom periodu prošle godine.
U istom periodu, umjesto da se smanjuje broj mjesta na kojima je kocka dostupna – on raste. Samo u Republici Srpskoj:
Kladioničke igre priređuje 20 firmi na 763 lokacije,
Igre na automatima priređuje 34 firme na 822 lokacije,
Internet igre nudi 17 priređivača,
Elektronske igre – najrašireniji oblik – nude se na 1.476 lokacija.
Tombolu u Republici Srpskoj trenutno priređuje šest priređivača na devet lokacija.
„Najveća koncentracija kockarskih objekata je u Banjaluci, Bijeljini, Prijedoru, Doboju i Zvorniku. Takođe, od 2019. godine, otkada je na snazi novi Zakon o igrama na sreću u razvijenim opštinama Srpske bilježi se rast broja priređivača igara na sreću, dok je u nerazvijenim opštinama došlo do smanjenja njihovog broja“, rečeno je za Banjaluka.net iz Ministarstva finansija – Republičke uprave za igre na sreću.
Prihod od naknada za priređivanje igara na sreću, nagradnih i zabavnih igara i poreza na dobitak nakon usvajanja novog Zakona o igrama na sreću u martu 2019. godine:
– 2019. godina – 43.002.332 KM
– 2020. godina – 48.882.863 KM
– 2021. godina – 68.242.583 KM
– 2022. godina – 93.878.234 KM
– 2023. godina – 124.171.150 KM
– 2024. godina – 155.386.322 KM
Dok sve više građana ukazuje na to da se kladionice i automat klubovi otvaraju u neposrednoj blizini škola, iz Gradske uprave Banjaluka za Banjaluka.net poručuju – Grad nema zakonski osnov da to spriječi.
“Grad Banja Luka, na osnovu Zakona o komunalnim taksama Republike Srpske, ovlašćen je da svojom odlukom utvrdi visinu taksi, kao i različite stope u zavisnosti od djelatnosti i lokacije, ali ne i da zabrani rad privrednim subjektima. To nije u nadležnosti lokalne samouprave”, saopštili su iz Gradske uprave.
Banjaluka je, kažu, pokušala uvesti destimulativne mjere, i to tako što je predložila da se kladionicama koje se nalaze na udaljenosti manjoj od 500 metara od škola naplaćuje znatno veća komunalna taksa. Međutim – prijedlog nije prošao.
“Odluka o većim taksama za kockarske objekte u blizini škola nije dobila podršku skupštinske većine. Naprotiv, u diskusijama je ocijenjena kao diskriminatorna prema privrednicima”, navode iz Grada.
Zbog toga je, kako navode, pokrenuta inicijativa za izmjenu Zakona o igrama na sreću na entitetskom nivou. Grad je, tvrde, formalno predao zahtjev Narodnoj skupštini Republike Srpske da se zakonom zabrani osnivanje i rad kladionica u krugu manjem od 500 metara od obrazovnih ustanova.
Do tada, ističu, jedina mjera koju lokalna vlast može preduzeti jeste povećanje finansijskog opterećenja kroz takse – ali to ne može zamijeniti stvarnu zakonsku zabranu.
“Netačni su navodi da Grad može samostalno zabraniti otvaranje kladionica pored škola. Takva odluka može doći jedino iz Narodne skupštine Republike Srpske”, zaključuju iz Gradske uprave.
Zavisnost od kockanja nije tek loša navika, to je tihi požar koji guta porodice, uništava djecu, razara brakove, baca starce u dugove i oduzima mladima budućnost. To je bolest koja ne ostavlja fizičke ožiljke, ali iza sebe ostavlja spaljene živote.
I dok država neumorno puni budžet desetinama miliona maraka, kockari padaju dublje, a njihove porodice tonu s njima, u tišini, bez glasa i pomoći. I niko ih ne čuje. Jer, kako da se čuje žena koja je drugi put podigla kredit da pokrije mužev tiket? Kako da se vidi dijete koje gladuje jer mu je otac platu ostavio u automat klubu? Kako da se osjeti bol onih koji mole da zakon štiti škole – a zakon štiti biznis?
Stručnjaci znaju istinu. Majke je nose na leđima. Supruge je plaćaju svojim zdravljem. Djeca – djetinjstvom. A država? Država računa. Svaki izgubljeni novac – njoj je dobit.
Zato, dok ne dođe dan kada će biti važniji čovjek od profita, porodični mir od poreza, dijete od aparata – nećemo ozdraviti. I tada više neće biti pitanje ko je kockar, već – ko je sljedeći.